Bosanski jezik

BOSANSKI JEZIK JE KORIJEN IZ KOJEG SU NASTALI DRUGI JEZICI U NAŠEM GOVORNOM OKRUŽENJU KAO PLAGIJAT BOSANSKOG JEZIKA.

Još davno (1601.) je Mavro Orbini, dubrovački benediktanac, pisac, ideolog i historičar za Bošnjake i bosanski jezik rekao da je: “…najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću bosanskog jezika”.
Tridesetak godina nakon što je zapisao ovu svoju izreku, 1631 godine
Pisac prvog Bosansko-Turskog Rječnika znameniti Bošnjak, Muhamed Hevaji Uskufi.
Rođen je 1601 u Dobenji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadži Jusufa Livnjaka, Bošnjak i pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom nazivao bosanski. Tako počinje i jednu pjesmu Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani… Obrazovanje stiče u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj službi. Stil pisanja podsjeća na jezik stečaka. Napisao je prvi rječnik bosanskog jezika – Potur Sahidija – 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog riječnika. Prvi rječnik bosansko-turskog jezika je napisan na arabici. Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska). Zahvaljujuæi Bošnjaku Muhamedu Hevaiji, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog rječnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noel-a Malcom-a na ovu temu, koji kaže: “Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18 stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol ići.”
Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine.
Informacije radi, prvi rječnik srpskog jezika nastao je skoro dva stoljeća kasnije, 1818. godine, Vuk Karadžić napisao je riječnik na ćirilici i ijekavici, a sadržio je 26.270 riječi.
Međutim, nakon 1878. godine i odlaska Osmanlija, uslijedio je period borbe za opstanak, jer su Bošnjaci nedugo nakon toga ostali bez jezika i etničkog porijekla, a vjerska diskriminacija počela je da uzima danak. Nekada glavni faktor balkanske politike, Bošnjaci, postali su preko noći, nemoćni i nijemi promatrači.
U narednim političkim sistemima, bosanski jezik je preimenovan u srpsko-hrvatski, a Bošnjaci su doslovno ukinuti, pa se moglo birati između: Srbin, Hrvat ili neopredijeljen. Tek nakon osamostaljenja BiH, mogli smo da budemo Bošnjaci koji govore bosanski jezik. Međutim, oni koji su sprovodili ovakve, fašističke ideje i zakonike, i nakon raspada prethodnih političkih sistema, nastavili su da njeguju tradiciju obespravljivanja.
Zar treba da nas čudi puko negiranje onih koji su bili spremni da nas etnički istrijebe, samo zato jer smo različiti? Njihove riječi su “mehlem”, za razliku od onoga što su nam priređivali u toku agresije na BiH.
I na kraju, zapitati se kakav je moral i svijest onih ljudi koji pred nepobitnim činjenicama, okreću glavu i pričaju davno ispričanu priču, koja je, nažalost, naslijeđe fašističke idologije.
Historija svjedoči da puko mijenjanje naziva i mjere represije ne mogu uništiti ono što smo stoljećima njegovali, vjeru, bosanski jezik i naš bošnjački identitet.
-Jedan od prvih bosanskih pisaca Matija Divković ostavio nam je bogato djelo bosanskim jezikom napisano, a bosanskim jezikom su pisali i mnogi njegovi savremanici iz sedamnaestog vijeka. Duvanjski biskup fra Pavle Dragicević 1735. godine piše da u Bosni ima “devet svećenika koji se pri vršenju složbe božje ispomažu bosanskim jezikom”.
ILIRSKI IDIOM – STAMPAN NA BOSANSKOM JEZIKU 1683 GODINE
Da su knjige na bosanskom jeziku štampane i van Bosne, pa čak i u Rimu (pokazuje i primjer knjige franjevca Mihovila Radniča, koji je štampao knjigu, na čijoj naslovnici piše: „Ilirski idiom, složeno i izrađeno u jezik Slovinski Bosanski“ (Radnič 1683) jer je bsanski jezik nazivan i ilirskim. Fotografski zapis naslovne stranice Ilirskog Doma imate u prilogu…
-Prvi nas gramaticar Bartol Kasić (Pag 1575), koji je umro u Rimu 1650, kao rođeni čakavac zalaže se za zajednički jezik kod južnih Slavena i napominje da bi to trebalo da bude bosanski jezik. (Rim 1640)
-Isusovac Jakov Miklja (1601 – 1654) ističe da je od svih jezika “bosanski jezik najljepsi”.
– Petar Kočić kaže na pojave germanizacije: “Germanizacija dovodi do varvarstva prema našem velikom,silnom, sjajnom i slobodnom bosanskom jeziku…To nas,kao stare i dobre Bošnjake mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep, mnogo ljepši i narodniji i od jezika istočno od Bosne koji se tamo razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse”.
PRVA CIJELA BIBLIJA NA NAŠIM PROSTORIMA ŠTAMPANA JE NA BOSANSKOM JEZIKU.
Fra Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750 – Budim, 1825), filolog, arheolog i pjesnik. Kao franjevac predavao je u gimnazijama u Osijeku i Zagrebu, a kasnije na sveučilištu u Budimu.
U periodu 19. vijeka ogroman broj katolika, odlazi na školovanje u Đakovo u Slavoniji. Zbog tih učenika Matija Katančić je odlučio da napiše i štampa prvu cijelu Bibliju na našim prostorima na domaćem jeziku. Matija Katančić umire 1825. godine, samo 6 godina poslije štampana je njegova Biblija.
Biblija je pisana na slaveno-ilirskom jeziku, a izgovora bosanskog jezika. Tako da je bosanskim jezikom štampana prva cijela Biblija na našim prostorima.
Danas Hrvati smatraju da je to prva Biblija na hrvatskom jeziku, iako na samoj Bibliji jasno piše da je na bosanskom jeziku.
– -“Gramatika bosanskog jezika” za srednje skole dio I i II izdata je za potrebe škola i izdao ju je Frane Vuletić, a stampala bosanska vlada 1880. Bila je u upotrebi do 1911, ali je od 1908 godine za vrijeme austrougarske okupacije Bosne promijenila ime u “Gramatika srpsko-hrvatskog jezika”.
Prodavala se kruto vezana po 40 novčića.
Izdata u Sarajevu 1890 Nakladom zemaljske vlade BiH.
Stampa – Zemaljska štamparija
U sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu možete pogledati sačuvani primjerak u PDF-u na ovom linku.
Čovjek koji je spasio Gramatiku bosanskog jezika iz 1890.
Dr. Muhamed Šator
Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine zasigurno predstavlja jednu od onih knjiga o bosanskom jeziku koja je najviše spominjana u novijoj lingvističkoj literaturi o bosanskom jeziku i koja je izazvala najviše polemičkih stavova. Gramatika je bila srednjoškolski udžbenik bosanskog jezika iz koga su učile brojne generacije učenika iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
ORIGINALNI RUKOPIS GRAMATIKE BOSANSKOGA JEZIKA
Izradi Gramatike bosanskoga jezika pristupilo se 1884. godine na osnovu stavova Komisije za jezik, koja je formirana godinu dana ranije. Rukopis Gramatike bio je gotov 1888. godine. Mnogi podaci o nastajanju Gramatike bosanskoga jezika i njenom „putu“ od rukopisa do konačnog oblika knjige otkrio je originalni rukopis, koji je pronađen u Arhivu Bosne i Hercegovine. Originalni rukopis Gramatike pronašao je rahmetli profesor Muhamed Šator. Pronalazak rukopisa i radovi koje je o Gramatici napisao Muhamed Šator razriješili su brojne nejasnoće koje su se u vezi s njom javljale u literaturi do kraja dvadesetog stoljeća. Nikada ne treba zaboraviti da za čuvanje onoga što je historijska vrijednost zaslugu imaju institucije kao što je Arhiv Bosne i Hercegovine, u kome je sačuvan i pronađen rukopis Gramatike. Zasluge za čuvanje historijske građe imaju i zaposleni u takvim institucijama koji vole svoj posao, a ovdje želim posebno pohvalno spomenuti gospodina Šabana Zahirovića, koji je u vrijeme pronalaska rukopisa Gramatike bio direktor Arhiva.
Kad je pronašao rukopis, profesor Šator je bio veoma radostan i vijest je podijelio sa mnom. Imao sam priliku držati rukopis Gramatike u svojim rukama i radovati se zajedno s njim. Teško mogu opisati ushićenje iz tih trenutaka. Nešto za šta se vjerovalo da nije sačuvano, odjednom je bilo tu. Rukopis koji je stariji od sto godina bio je sav išaran crvenom olovkom, što je bilo veliko iznenađenje.
Jedan od najčešće spominjanih podataka o Gramatici do pojave Šatorovih radova o njoj jeste podatak da se njen autor Franjo Vuletić nije htio potpisati kao autor zbog toga što se nije slagao s nazivom bosanski jezik. Da taj često spominjani podatak u brojnim osporavanjima bosanskog jezika nije tačan, pokazala je naslovna strana rukopisa, na kojoj je crvenom olovkom bilo precrtano ime Franje Vuletića, „učitelja jezika na velikoj gimnaziji u Sarajevu“. Profesor Muhamed Šator razriješio je i mnoge druge dileme u vezi s Gramatikom bosanskoga jezika iz 1890. godine.
KO JE MIJENJAO RUKOPIS GRAMATIKE?
Rukopis Gramatike, pokazao je profesor Šator, mijenjao je Davorin Nemanić, koji je u vrijeme nastanka rukopisa bio relativno poznat lingvist toga vremena a ujedno i direktor sarajevske gimnazije, u kojoj je u to vrijeme predavao i Franjo Vuletić.
Osim precrtavanja imena Franje Vuletića, na naslovnoj strani rukopisa precrtan je i njezin naziv – Vuletićev je naziv bio Slovnica jezika bosanskoga za srednja učilišta, a naslov je ispravljen u: Gramatika jezika bosanskoga za srednje škole. Kasnije će u štampanom izdanju naslov knjige biti Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole.
Bio je precrtan i cijeli predgovor knjizi, koji je bio napisao Franjo Vuletić. Profesor Šator je pokazao da je Nemanić mijenjao mnoge termine i dopisivao nove primjere, ali da „je vršio i smjelije intervencije u rukopisu, tako da je tekst ispisan crvenim mastilom (Nemanićev) gotovo jednak tekstu ispisanom crnim mastilom (Vuletićev)“. Nemanić je izbacivao i cijela poglavlja iz rukopisa ali je vršio i znatne izmjene u preostalom dijelu rukopisa Gramatike. Na osnovu brojnih izmjena u rukopisu i izvještaja Davorina Nemanića koji je uputio Zemaljskoj vladi, „lahko je zaključiti“, kaže profesor Šator za Nemanića, „da je ovaj lingvist sebe smatrao koautorom Gramatike“.
ZNAČAJ PRONALASKA RUKOPISA GRAMATIKE
Pronalazak rukopisa Gramatike bosanskoga jezika iz 1890. godine nemjerljiva je značaja za bosanski jezik. Analizom rukopisa profesor Šator je nizom dokaza pokazao da je o Gramatici bosanskoga jezika iz 1890. godine u literaturi bilo puno netačnih podataka, kako onih koji se tiču lingvistike, tako i onih koji se tiču historije. Rukopisom je razriješeno pitanje autorstva Gramatike i pitanje imena jezika u naslovu knjige. Pronalaskom rukopisa Gramatika je iz „anonimnosti“ našla svoje odgovarajuće mjesto u društvu i nauci jer, kako navodi profesor Šator, Gramatika ranije nije bila zastupljena čak ni u programima katedri za jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. „Originalni rukopis Gramatike bosanskoga jezika“, navodi profesor Šator, „u potpunosti daje drugu sliku od one koju su o njoj stvorili T. Kruševac, M. Papić, V. Bogićević, T. Kraljačić i drugi historičari, ali na temelju njihovih tvrdnja i neki lingvisti (Lj. Stančić, M. Okuka, H. Kuna i gotovo svi koji su spominjali Gramatiku bosanskoga jezika)“. Otkrićem rukopisa „otkrio“ se i Davorin Nemanić, autor svih izmjena u Gramatici, a za koje se do tada u naučnoj javnosti uopće nije ni znalo.
Pronalaskom rukopisa Gramatika je postala nova tema mnogih rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini ali sa novim podacima koje je naučnoj javnosti predočio profesor Šator. Gramatika bosanskoga jezika ne spominje se samo u temama koje se tiču jezika iz austrougarskog perioda, već i onima koji se tiču savremenih gramatičkih tema. To je zbog toga što se u raspravama o gramatičkim pitanjima sve ćešće prave usporedbe sa gramatičkim pojavama opisanim u Gramatici iz 1890. godine. To je zbog toga što je profesor Šator jednu veoma važnu a gotovo zaboravljenu knjigu vratio u središte interesa naučne javnosti.
Profesor Muhamed Šator rođen je 16. 12. 1945. godine (Lokve, općina Čapljina). Osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje stekao je u Stocu. Studirao je srpskohrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je završio i postdiplomski studij iz lingvistike i magistrirao 10. 7. 2000. godine, odbranivši magistarski rad Razvoj pravopisne norme u Bosni i Hercegovini do 1914. godine. Na istom je fakultetu 14. 6. 2004. godine odbranio doktorsku disertaciju Jezik i stil Maka Dizdara.
U periodu do 1992. godine bio je profesor i direktor Gimnazije u Stocu, a nakon rata prosvjetni savjetnik u Pedagoškom zavodu u Mostaru i saradnik u nastavi na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Radio je u više ekspertskih timova OHR-a i UNESCO-a koji su se bavili organizacijom nastave jezika u bosanskohercegovačkim školama. Bio je sudionik brojnih naučnih skupova, simpozija i rasprava o bosanskom jeziku. Recenzirao je brojne udžbenike i druge knjige. Radio je na širenju i popularizaciji standardnoga bosanskog jezika pa je u obrazovnom programu Radio Mostara u 1994. i 1995. godini uredio i objavio preko dvije stotine kratkih priloga o standardnom bosanskom jeziku.
Profesor Šator umro je 16. 7. 2004. godine. Za života je objavio knjige Bosanski / hrvatski / srpski jezik u BiH do 1914. godine (Univerzitet „Džemal Bijedić“, Mostar, 2004), Naš jezik: Udžbenik za prvi razred srednjih škola (koautorstvo s Refikom Bulićem, „Bosanska riječ“, Tuzla, 2001). Nakon njegove smrti objavljena mu je knjiga Jezik i stil Maka Dizdara („Slovo Gorčina“, Stolac, 2013). Osim toga, objavio je brojne naučne i stručne radove o bosanskom jeziku.
Izvor: Institut za bosanski jezik i književnost
O bosanskom jeziku su se najbolje izrazavali i čuveniji ljudi od pera,kao sto su bili Aleksandar Belić i Isidora Sekulić. Posebno je u tom pogledu interesantan Belicev rad “Bosanski jezik i stil”.
Isidora Sekulić o bosanskom jeziku kaže : ‘Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti’
Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:
-Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.
-Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.
-Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.
-Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.
-Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.
-Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.
-Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
-Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.
-Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.
U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.
U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.
Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđi pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.
Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.
-Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.
-A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…
-Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.
-U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad..
BOSANČICA
Босɖɴvнчɖ ʍоѣє пнсʍо..
Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima koja je nazivana i ilirikom, ilirskim pismom.
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humska ploča (10. vijek), zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine.
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma – kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.
Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. vijeka, a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.
Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – od 10. do 15. vijeka – do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka pa dalje do 19 i 20. vijeka.’
ISPOVJEDNIK NA STAROBOSANSKOM JEZIKU I PISMU BOSANČICI
Autor Stjepan Matijević Solinjanin iz 17.stoljeća NA KOJEM PIŠE DA JE NAPISAN NA BOSANSKOM JEZIKU DRŽAVE BOSNE IZ 1630 GODINE SREDNJEVJEKOVNIM PISMOM BOSANČICOM
Jedan od sačuvanih primjerka nalazi se u Kraljevskoj Biblioteci u Kopenhagen Danska.
Ovaj Ispovjednik na bosanskom jeziku je pisan gotovo 200 godina prije nego što je Vuk Karadžć plagirao bosanski jezik 1818 godine Svaka laž pa i ova o Bosančici kao srpskom pismu se raspadne poput sapunice kao i ova laž –
Matica srpska je digitalizirala ispovjednik na Bosanskom jeziku i proglasila ga srpskim jer srpskog jezika nije tada ni bilo sve do 1818 godine kada je Vuk Karadžić falsifikovao bosanski rječnik i bosnsko pismo Bukvicu i napisao prvi srpski riječnik ne rečnik. Pogledajte na ovom linku u PDF Ispovjednik na starobosasnkom jeziku i pismu http://digital.bms.rs/ebibli…/pageFlip/reader/index.php…
BOSANČICA-KONVERTER
Ako želite pretvoriti neki tekst latinice ili ćirilice u bosančicu možete to uraditi na ovom linku
A/R

Autor texta: Aziz Ramović

administrator